Zbog čega primatima nikad ne isključuju elektriku?

Prije par dana, na svim mogućim i nemogućim svjetskim portalima odjeknula je vijest da Mađarska priprema zakon po kojem bi telekomunikacijske kompanije i davatelji internetskih usluga plaćale porez (i to pozamašan iznos) za gigabajte koje će njihovi klijenti ubuduće koristiti.

Naravno, ovi će novac koji daju u porez namaknuti od krajnjih potrošača, a logično razmišljanje je da će ovo značajno umanjiti obim internetskog saobraćaja. I svi se bune, jedni zato što će jedini u svijetu plaćati takav porez (a svi dobro znamo da nam je g. Berners-Lee ostavio u amanet ovaj divni nam virtualni svijet za podžaba); drugi se bune zato što će biti ograničeni u obimu u kojem Mrežu mogu koristiti, a tu uslugu će opet više plaćati; treći se opet bune zbog brutalnog kršenja ljudskih prava, bla-bla-bla.

A ja opet već odavno razmišljam da je krajnje vrijeme da se uvede nekakav namet, porez, danak, vateverjukolit, ali ne baš ovakve prirode. Ja bih brate brutalno naplaćivao svaki komentar Običnog Anonimnog Čitaoca-Pisca na informativnim portalima i društvenim mrežama i svaku idiotsku objavu na još idiotskijim gorepomenutim portalima, koji su puno više portali nego informativni. Pa valjda bi to makar malo smanjilo obim i volumen bljuvotine koja se nagomilala zadnjih nekoliko godina, a samo zato što doslovno svaki debil sa dostupnom tastaturom može laprdati doslovno šta god hoće, reći kome hoće šta hoće, pojesti ono malo živaca onima koji ih još uvijek imaju, izazivati posljedice strašnih razmjera, a za to ne snositi ama baš nikakvu odgovornost. S druge strane, ako komentari ne bi splasnuli, barem bi se osjetilo na obimu i volumenu budžeta, tako da bi onda mnogobrojni komentari bili dozvoljeni, čak i poželjni. Pa ja.

Dal' bi opet išao u rovove?

Nakon što mi je Crni obelisk povratio ljubav prema riječi i misli E.M. Remarquea, Na zapadu ništa novo je još više potvrdila da je neobjašnjivo zašto ovaj pisac nije sastavni dio školske lektire u svakom razredu srednje škole. Osim toga, cijelo vrijeme razmišljam... da li bi bilo moguće da se svakom vojniku, svugdje u svijetu, prije polaska u rat ova knjiga da na čitanje... da li bi bilo moguće da se neki od tih života i spasi, a zajedno s njima i puno veći broj života "na drugoj strani“ koje u modernim ratovima oduzimaju ovi "na prvoj strani".

Ne mogu reći da sam pročitao veliki broj knjiga s ratnom tematikom – uostalom, godinama beletristiku uopšte nisam čitao – ali sumnjam da je ikad iko opisao rat na takav način.

„Ova knjiga nije ni optužba ni ispovijest. Ona samo pokušava da obavijesti o jednoj generaciji koja je ratom razorena – mada je izbjegla njegove granate.“

Generacija. Generacija! Razorena.

„I znam: sve što sada, dok smo u ratu, kao kamen tone u nas, poslije rata će iskrsnuti; i tek onda će početi obračunavanje na život i smrt.“

Božija nafaka me poštedjela direktnog učešća u ratu, ali on je naravno prošao kroz mene kao i svakoga ko je ovdje proveo tih nekoliko početnih devedesetih godina. I svakako nije bilo teško primijetiti u šta se pretvorio život onih koji su nastavili živjeti u drugoj polovici devedesetih, a pogotovo onih koji su na prvoj ratnoj liniji proveli godine, ili bar mjesece.

„Ja sam mlad, imam dvadeset godina, ali od života ne poznajem ništa drugo do samo očajanje, smrt, strah i splet najbesmislenije površnosti sa ponorom patnji. Vidim da narode natjeruju jedne protiv drugih, i da se ovi ćutke, u neznanju, glupo, poslušno, nedužno ubijaju. Vidim da najpametnije glave svijeta pronalaze oružje i parole, da bi sve to stvarali još rafiniranije i dugotrajnije. A zajedno sa mnom vide to svi ljudi mojih godina, i ovdje i prijeko, u cijelom svijetu, cijela moja generacija to preživljava. Šta će raditi naši očevi kada se jednog dana pojavimo i pred njih stanemo pa zatražimo da polože račun? Šta očekuju od nas kad dođe vrijeme u kojem neće biti rata? Godinama je ubijanje bilo naše zanimanje – to je bio naš prvi poziv u životu. Naše znanje o životu ograničava se na smrt. Šta ima poslije toga još da se desi? Šta da bude od nas?“

 I Meša je pisao: „(...) nije rat bajramsko pucanje, već blat, prljavština, gladovanje, surovost, krv, smrt.“ Ipak, ovakvi izrazi su vrlo plitki naspram Remarkovih slika sa bojnog polja iz Prvog svjetskog rata.

„Druže, ja nisam htio da te ubijem. Kad bi još jednom skočio ovamo, ja ne bih to učinio ako bi i ti bio pametan. Ali do maločas ti si bio samo jedna pomisao, jedna kombinacija koja je postojala u mom mozgu i navela me na odluku, tu kombinaciju sam ja izbo nožem. Tek sad, po prvi put, vidim da si ti čovjek kao što sam i ja. Dosad sam mislio na tvoju bombu, na tvoj bajonet, na tvoju pušku, sad vidim tvoju ženu i tvoje lice i sve što nam je zajedničko. Oprosti, druže! Mi uvijek to vidimo suviše kasno. Zašto nam se neprekidno ne ponavlja da ste i vi bijedni psi kao što smo i mi, isto umiranje, iste patnje? Oprosti, druže, kako si ti mogao postati moj neprijatelj? Kad bismo zbacili ovo oružje i ove uniforme, ti bi mogao biti moj brat baš kao i Katcz i Albert. Uzmi dvadeset godina od mog života, druže, i ustani, uzmi još više, jer ja ne znam šta ću s njima!“

(...) ovo je samo jedna jedina bolnica, samo jedna jedina ambulanta, a ima ih na stotine hiljada u Njemačkoj, stotine hiljada u Francuskoj, stotine hiljada u Rusiji. Kako je besmisleno sve što je ikada napisano, urađeno, smišljeno, kada je ovako šta moguće! Mora da je sve lažno kada kultura hiljada godina nije mogla da spriječi čak ni to da se ovo potoci krvi prolijevaju, da ove tamnice patnji hiljadama postoje. Tek bolnica pokazuje šta je rat.“

„Polagano putuje voz (sa ranjenicima). Ponekad stane i mrtve istovare. Često staje.“

„Bertink je u grudi ranjen. Malo kasnije geler mu razmrska bradu. Isti geler imao je još toliko snage da Leru razdere bedro. Ler jeknu i rukama se odupre, i brzo iskrvari, niko ne može da mu pomogne. Poslije nekoliko minuta skljoka se kao ispražnjena mješina. Šta mu sad vrijedi što je u školi bio tako dobar matematičar.“

„Kropp je, međutim, mislilac. Njegov prijedlog je da objava rata bude pravo narodno veselje, s ulaznicama i muzikom, kao za borbe s bikovima. Zatim bi u areni ministri i generali obiju zemalja, u kupaćim kostimima i naoružani batinama, navalili jedni na druge. Pobijedila bi ona zemlja čiji se predstavnik posljednji održi na nogama. To bi bio mnogo jednostavniji sistem, bolji od ovoga u kome se tuku između sebe oni koji su za borbu najmanje zainteresirani.“

A na kraju, ono što je i mene i moje vršnjake najviše mučilo onih dana i sedmica sredinom devedesetih, kada se pojavio tračak nade da bi se onaj besmisao mogao uskoro okončati:

„Poginuo je oktobra hiljadu devet stotina osamnaeste, jednog dana kad je na cijelom frontu bilo tako mirno i tiho da se ratni izvještaj ograničio samo na rečenicu “Na zapadu nema ništa novo“.“

 Aferim, Herr Remarque. Nastavit ćemo, s Božijom pomoći.

Oni u principu ionako rijetko čitaju.

Nekoliko godina sam bezuspješno pokušavao i pokušavao da prekinem vanjskim faktorima izazvani post u čitanju beletristike. Valjda obaveza čitanja stručne literature nije ostavljala prostora za lijepu književnost, a nije baš ni mudro odmarati mozak od čitanja čitanjem.

Kada se otvorilo malo više prostora za čitanje iz zadovoljstva, nestalo je strpljenja. Jednostavno nisam mogao pročitati više od desetak stranica, a svaki roman koji sam započeo ostavljao sam ubrzo nakon dvadesete.

Ovog avgusta sam odlučio probati još jednom i donijeti definitivnu odluku - čitati ili ne čitati. Bio sam siguran da je Derviš i smrt idealna knjiga za takav test. Ako nju ne možeš čitati s uživanjem (bez obzira što ti je to već osmi ili deveti put), onda je situacija zaista beznadežna. I ne samo da sam uživao i progutao je, nego sam i zaželio da je znam napamet.

Nakon Selimovića, odlučio sam zrelijim očima isprobati još jednog omiljenog pisca iz mladalačkih dana. Remarquea sam jednostavno uživao čitati i prepisivati, zatim citirati u odgovarajućim prilikama, a sad sam se pomalo bojao da je to ipak neka lagana, jeftina literatura i da će mi ponovno čitanje pokvariti onu lijepu uspomenu od prije dvadesetak godina. Odluka je pala na Crni obelisk.

Ne samo da nisam promijenio mišljenje o Remarqueu, nego su mi ove dvije knjige vratile onaj lijepi osjećaj i podsjetile me šta znači čitati iz zadovoljstva. Sljedeća je Na zapadu ništa novo.

Prijevara - kažu - egzistira gdje bistri vladaju

„Kad bi glasanje moglo išta promijeniti, ne bi nam ni dozvolili da glasamo.“

Zašto i dalje ne mogu razumjeti svoje prijatelje koji istinski, iskreno, čak i tvrdoglavo smatraju da se mora izaći na izbore, ili u protivnom snositi krivicu za katastrofalno stanje u državi?

Kao prvo, nije mi omogućeno da biram koga želim, za koga znam ili smatram da je sposoban, pošten, stručan, bla-bla; izbor mi je sužen na kandidate na listi, tj. ljude koji su ŽELJELI da budu na listi. Bez po muke mogao bih vam nabrojati predesetak svojih prijatelja i poznanika koji bi mogli učiniti da država zaista procvjeta, samo što njih NIKAD nećete imati mogućnost birati. Od onih koji su se našli na listama vrlo vrlo mali broj je iskrenih, poštenih, stručnih, bla-bla; ogromna većina je tu iz dva razloga: a) radi ostvarivanja ličnih interesa i/ili b) zato što su izmanipulisani i služe kao marionete koje će skupiti par stotina glasova a zatim nestati sa političke scene istom prečicom kojom su i došli na listu.

Drugo, nije mi omogućeno da biram koga želim čak ni u okviru suženog izbora na tim listama. Jednostavno, ako izaberem dvije osobe za koje znam ili smatram da su sposobne, poštene, stručne, bla-bla, moj listić će biti poništen ako te dvije osobe ne kandiduje ista stranka (!!!).

Treće, vrhunac nakaradnosti vrlog nam izbornog zakona sastoji se u sljedećem: Stranka ABC dobije 45% glasova biračkog tijela, a ostalih 15 stranaka međusobno raspodijele onih 55%. E, onda – po zakonu – tih 15 stranaka sasvim ležerno zaborave sve bljuvotine koje su u predizbornoj kampanji iznosili protiv onih ostalih, i fino se dogovore da oni zapravo imaju iste ciljeve, stavove, stručno i pošteno osoblje i naprave koaliciju, koja – po zakonu – ima više glasova od Stanke ABC (!!!).

Dalje, opšte je prihvaćen stav da će se vaš listić sigurno zloupotrijebiti ako ne izađete na izbore, jer će navodno neko iskoristiti trenutak nepažnje i „vaš“ listić označiti kako želi (?). Pa šta to tu osobu, istom analogijom, sprječava da vaš uredno popunjeni listić poništi tako što će upisati još jedan iksić tamo gdje se ne smije?

Na kraju, u nedjelju sam ipak promijenio mišljenje nešto iza 18 sati, otišao na glasačko mjesto i dao svoj glas ljudima za koje mislim da su iskreni, pošteni i stručni. Vjerovatno samo iz jednog jedinog razloga: da mogu imati satisfakciju u budućim raspravama na ovu temu. Izašao sam, glasao sam za poštene, a ništa se nije promijenilo na bolje.