Nakon što mi je Crni obelisk povratio ljubav prema riječi i misli E.M. Remarquea, Na zapadu ništa novo je još više potvrdila da je neobjašnjivo zašto ovaj pisac nije sastavni dio školske lektire u svakom razredu srednje škole. Osim toga, cijelo vrijeme razmišljam... da li bi bilo moguće da se svakom vojniku, svugdje u svijetu, prije polaska u rat ova knjiga da na čitanje... da li bi bilo moguće da se neki od tih života i spasi, a zajedno s njima i puno veći broj života "na drugoj strani“ koje u modernim ratovima oduzimaju ovi "na prvoj strani".
Ne mogu reći da sam pročitao veliki broj knjiga s ratnom
tematikom – uostalom, godinama beletristiku uopšte nisam čitao – ali sumnjam da
je ikad iko opisao rat na takav način.
„Ova knjiga nije ni optužba ni ispovijest. Ona samo pokušava
da obavijesti o jednoj generaciji koja je ratom razorena – mada je izbjegla
njegove granate.“
Generacija. Generacija! Razorena.
„I znam: sve što sada, dok smo u ratu, kao kamen tone u nas,
poslije rata će iskrsnuti; i tek onda će početi obračunavanje na život i smrt.“
Božija nafaka me poštedjela direktnog učešća u ratu, ali on
je naravno prošao kroz mene kao i svakoga ko je ovdje proveo tih nekoliko
početnih devedesetih godina. I svakako nije bilo teško primijetiti u šta se
pretvorio život onih koji su nastavili živjeti u drugoj polovici devedesetih, a
pogotovo onih koji su na prvoj ratnoj liniji proveli godine, ili bar mjesece.
„Ja sam mlad, imam dvadeset godina, ali od života ne
poznajem ništa drugo do samo očajanje, smrt, strah i splet najbesmislenije
površnosti sa ponorom patnji. Vidim da narode natjeruju jedne protiv drugih, i
da se ovi ćutke, u neznanju, glupo, poslušno, nedužno ubijaju. Vidim da
najpametnije glave svijeta pronalaze oružje i parole, da bi sve to stvarali još
rafiniranije i dugotrajnije. A zajedno sa mnom vide to svi ljudi mojih godina,
i ovdje i prijeko, u cijelom svijetu, cijela moja generacija to preživljava.
Šta će raditi naši očevi kada se jednog dana pojavimo i pred njih stanemo pa
zatražimo da polože račun? Šta očekuju od nas kad dođe vrijeme u kojem neće
biti rata? Godinama je ubijanje bilo naše zanimanje – to je bio naš prvi poziv
u životu. Naše znanje o životu ograničava se na smrt. Šta ima poslije toga još
da se desi? Šta da bude od nas?“
I Meša je pisao:
„(...) nije rat bajramsko pucanje, već blat, prljavština, gladovanje, surovost,
krv, smrt.“ Ipak, ovakvi izrazi su vrlo plitki naspram Remarkovih slika sa
bojnog polja iz Prvog svjetskog rata.
„Druže, ja nisam htio da te ubijem. Kad bi
još jednom skočio ovamo, ja ne bih to učinio ako bi i ti bio pametan. Ali do
maločas ti si bio samo jedna pomisao, jedna kombinacija koja je postojala u mom
mozgu i navela me na odluku, tu kombinaciju sam ja izbo nožem. Tek sad, po prvi
put, vidim da si ti čovjek kao što sam i ja. Dosad sam mislio na tvoju bombu,
na tvoj bajonet, na tvoju pušku, sad vidim tvoju ženu i tvoje lice i sve što
nam je zajedničko. Oprosti, druže! Mi uvijek to vidimo suviše kasno. Zašto nam
se neprekidno ne ponavlja da ste i vi bijedni psi kao što smo i mi, isto
umiranje, iste patnje? Oprosti, druže, kako si ti mogao postati moj
neprijatelj? Kad bismo zbacili ovo oružje i ove uniforme, ti bi mogao biti moj
brat baš kao i Katcz i Albert. Uzmi dvadeset godina od mog života, druže, i
ustani, uzmi još više, jer ja ne znam šta ću s njima!“
(...) ovo je samo jedna jedina bolnica, samo jedna jedina
ambulanta, a ima ih na stotine hiljada u Njemačkoj, stotine hiljada u
Francuskoj, stotine hiljada u Rusiji. Kako je besmisleno sve što je ikada
napisano, urađeno, smišljeno, kada je ovako šta moguće! Mora da je sve lažno
kada kultura hiljada godina nije mogla da spriječi čak ni to da se ovo potoci
krvi prolijevaju, da ove tamnice patnji hiljadama postoje. Tek bolnica pokazuje
šta je rat.“
„Polagano putuje voz (sa ranjenicima). Ponekad stane i mrtve
istovare. Često staje.“
„Bertink je u grudi ranjen. Malo kasnije geler mu razmrska
bradu. Isti geler imao je još toliko snage da Leru razdere bedro. Ler jeknu i
rukama se odupre, i brzo iskrvari, niko ne može da mu pomogne. Poslije nekoliko
minuta skljoka se kao ispražnjena mješina. Šta mu sad vrijedi što je u školi
bio tako dobar matematičar.“
„Kropp je, međutim, mislilac. Njegov
prijedlog je da objava rata bude pravo narodno veselje, s ulaznicama i muzikom,
kao za borbe s bikovima. Zatim bi u areni ministri i generali obiju zemalja, u
kupaćim kostimima i naoružani batinama, navalili jedni na druge. Pobijedila bi
ona zemlja čiji se predstavnik posljednji održi na nogama. To bi bio mnogo
jednostavniji sistem, bolji od ovoga u kome se tuku između sebe oni koji su za
borbu najmanje zainteresirani.“
A na kraju, ono što je i mene i moje
vršnjake najviše mučilo onih dana i sedmica sredinom devedesetih, kada se
pojavio tračak nade da bi se onaj besmisao mogao uskoro okončati:
„Poginuo je oktobra hiljadu devet stotina
osamnaeste, jednog dana kad je na cijelom frontu bilo tako mirno i tiho da se
ratni izvještaj ograničio samo na rečenicu “Na zapadu nema ništa novo“.“
Aferim, Herr Remarque. Nastavit ćemo, s Božijom pomoći.
No comments:
Post a Comment