Kada se otvorilo malo više prostora za čitanje iz zadovoljstva, nestalo je strpljenja. Jednostavno nisam mogao pročitati više od desetak stranica, a svaki roman koji sam započeo ostavljao sam ubrzo nakon dvadesete.
Ovog avgusta sam odlučio probati još jednom i donijeti definitivnu odluku - čitati ili ne čitati. Bio sam siguran da je Derviš i smrt idealna knjiga za takav test. Ako nju ne možeš čitati s uživanjem (bez obzira što ti je to već osmi ili deveti put), onda je situacija zaista beznadežna. I ne samo da sam uživao i progutao je, nego sam i zaželio da je znam napamet.
Nakon Selimovića, odlučio sam zrelijim očima isprobati još jednog omiljenog pisca iz mladalačkih dana. Remarquea sam jednostavno uživao čitati i prepisivati, zatim citirati u odgovarajućim prilikama, a sad sam se pomalo bojao da je to ipak neka lagana, jeftina literatura i da će mi ponovno čitanje pokvariti onu lijepu uspomenu od prije dvadesetak godina. Odluka je pala na Crni obelisk.
Ne samo da nisam promijenio mišljenje o Remarqueu, nego su mi ove dvije knjige vratile onaj lijepi osjećaj i podsjetile me šta znači čitati iz zadovoljstva. Sljedeća je Na zapadu ništa novo.
No comments:
Post a Comment